Podstaknut razmiricama sa voljenom osobom odlučio sam da se malo pozabavim ovom temom. Elem, uzrok razmirica je u tome što dam dozvolio da moje nesavršenosti i mane isplivaju na površinu: nepoverenje (zbog glupog straha), ljubomora (manjim delom opravdana, većim paranoična). Događaj, gotovo dramski, imao je uvod, pa zaplet, pa obrt, pa još jedan obrt, pa hepiending prouzrokovan mojim "izvini", pa opet obrt i na kraju definitivno kulminirao sa još jednim "izvini"... Primirje postignuto, a mir je izvesan. Rekao bih da je dobro, ali moje repetativno izvinjavanje je ostavilo prilično bljutav ukus u ustima i umnogome pokvarilo idiličnu atmosferu koju sam težio da postignem. Srećom realna šteta nije velika, a na sebe ću preuzeti odgovornost da je saniram... ostaje samo ona kolateralna - ta reč više nema istu vrednost u njenim očima - ta šteta je nepopravljiva i jedan vredan nauk za mene.

 

Nadam se da me je većina razumela. Ako osećate "miris" patetike - onda niste! U prilog tome i činjenica da nikada nisam bežao od odgovornosti za svoje postupke, pa neću ni ovaj put. Ali sam samo želeo da u ovoj pustari zvanoj Život izgradim sebi jednu malu oazu... i već se sapleo. Ništa zato... ustaću, otresti pesak sa sebe i nastaviti tamo gde sam stao. Ali ono "izvini" mi i dalje orbitira oko misli, ometajući me. To je razlog pravi razlog nastanka ove digitalne ispovesti. Ne tražim pomoć... i prećutna saglasnost je dovoljna.

Posvađana pesma
Đorđe Balašević 

Sa katedrale tri puta lupilo.
Dosta se zvezdica na misu skupilo.
Pločnik - k'o potočić, posrebren, krivudav.
Zar su se ulice ponovo smanjile
a senke brestova utanjile,
Il' ja to nisam predugo prošao tuda?

Rasipam korake, k'o pijan dinare,
od Mićurinove do Detelinare.
Nemir me vuče njoj svojim tankim vlaknom.
Možda se upravo malo odljutila,
možda je nekako naslutila
kakva se drama odvija pod mojom jaknom.

A mesec pojma nema, matora lola drema,
(jutros je lumpov'o po Kini),
dok se sa sobom borim da tačno izgovorim
tu tešku, stranu reč "izvini".

Ona me voli, znam. OK, ne suviše.
Al' sasvim dovoljno da krišom uzdiše
kada me tračeri ubace u šemu.
Škripuću oblaci pod njenim nogama,
neda se ludica tvrdoglava,
šta više, piše udžbenik na istu temu.

Samo je vetar sretan (vrti se ko baletan
u svojoj sivoj pelerini),
dok moje misli traže: kako se ono, po naški, kaže
ta teška, strana reč "izvini".

Izvini. Izvini! Izvini. Izvini. Izvini...
 
 
(Poruka za Nju, ako ovo vidi: "Eto, vidiš da nisam uopšte savršen!")