Sep
07
Izrael je samo jedna u nizu zemalja koja je našla lek protiv ovih nekada veoma gadnih insekata. Pre pet-šest godina, u drugoj državi, pod drugim imenom, svi su ih se plašili, a sada su pred istrebljenjem. Naravno, govorim o našem nacionalnom košarkaškom timu. Ne mogu da upotrebim izraz reprezentacija, jer većina tih momaka nema dovoljno iskustva i znanja da reprezentuje jednu od najvećih planetarnih košarkaških sila.
Pa Labović, Ergec i Teodosić u FMP-u imaju četiri jake utakmice po sezoni... po dve protiv Partizana i, verovatno, nekog ruskog tima koji se sa njima takmiči u ULEB kupu (jer nije uspeo da obezbedi plasman u Evroligu). Oni jesu uzdanice naše košarke (zajedno sa Tepićem, Aleksandrovim, izvanrednim Markovićem), ali očekivati da oni mogu da pobede timove u kojima igraju jedan Holden, Kirilenko, Papalukas... yeah, right!
Za ovaj neuspeh ja krivim novinare. Da bi očuvali mir u reprezentaciji, Moka i društvo su podlegli nasrtajima ovih "krvopija" i obećavali juriš na medalju. Pa, šta su drugo mogli...
Navalentni novinar: "Da li očekujete medalju na EP i plasman na Olimpijske igre naredne godine?"
Moka Slavnić: "Ne. Očekujem da se plasiramo između desetog i petnaestog mesta!"
Jasno je koliko ovo nerealno zvuči. Ovako, preuzeli su odgovornost, progutali knedlu kada bi pričali o medalji, došli u Španiju, progutali tri poraza i vratili se kući pognutih glava. Nažalost, deca (većina njih to i jesu) su podlegla velikim očekivanjima novinara i nacije nezasito gladne uspesima... i sada će ih staviti na stub srama isti oni ljudi koji svoje komplekse leče medaljama naših sportista... oni isti ljudi koji ništa vredno pomena nisu učinili u životu, pa im jedino ostaje da se busaju u grudi svojim srpstvom i kako pripadaju naciji košarkaških vanzemaljaca.
Pa šta?! Uredu je biti i trinaesti u Evropi. Kada vam u timu ne igraju Krstić, Perović, Pavlović, Stojaković, Radmanović, Rakočević, Vujanić, Milojević... razmišljati o medalji je van svake pameti. Špance predstavlja najjači mogući tim ali su ipak izgubili od Hrvata, na svom terenu! Dešava se, iako su Španci za klasu jači i od našeg i hrvatskog tima zajedno. Mi smo, onako demoralisani, sa B (a možda i C) timom izgubili od Izraela... Dešava se i to! Šta da se radi?! Život teče dalje. Mi ćemo se okrenuti uspesima drugih sportista, a savez nek' metne prs' na čelo i razmisli zašto Garbahosa i Gasol igraju za Španiju a Pavlović i Stojaković ni ne pomišljaju na to. To je njihova briga, a ne moja, pa neću ni raspravljati o tome.
Pa Labović, Ergec i Teodosić u FMP-u imaju četiri jake utakmice po sezoni... po dve protiv Partizana i, verovatno, nekog ruskog tima koji se sa njima takmiči u ULEB kupu (jer nije uspeo da obezbedi plasman u Evroligu). Oni jesu uzdanice naše košarke (zajedno sa Tepićem, Aleksandrovim, izvanrednim Markovićem), ali očekivati da oni mogu da pobede timove u kojima igraju jedan Holden, Kirilenko, Papalukas... yeah, right!
Za ovaj neuspeh ja krivim novinare. Da bi očuvali mir u reprezentaciji, Moka i društvo su podlegli nasrtajima ovih "krvopija" i obećavali juriš na medalju. Pa, šta su drugo mogli...
Navalentni novinar: "Da li očekujete medalju na EP i plasman na Olimpijske igre naredne godine?"
Moka Slavnić: "Ne. Očekujem da se plasiramo između desetog i petnaestog mesta!"
Jasno je koliko ovo nerealno zvuči. Ovako, preuzeli su odgovornost, progutali knedlu kada bi pričali o medalji, došli u Španiju, progutali tri poraza i vratili se kući pognutih glava. Nažalost, deca (većina njih to i jesu) su podlegla velikim očekivanjima novinara i nacije nezasito gladne uspesima... i sada će ih staviti na stub srama isti oni ljudi koji svoje komplekse leče medaljama naših sportista... oni isti ljudi koji ništa vredno pomena nisu učinili u životu, pa im jedino ostaje da se busaju u grudi svojim srpstvom i kako pripadaju naciji košarkaških vanzemaljaca.
Pa šta?! Uredu je biti i trinaesti u Evropi. Kada vam u timu ne igraju Krstić, Perović, Pavlović, Stojaković, Radmanović, Rakočević, Vujanić, Milojević... razmišljati o medalji je van svake pameti. Špance predstavlja najjači mogući tim ali su ipak izgubili od Hrvata, na svom terenu! Dešava se, iako su Španci za klasu jači i od našeg i hrvatskog tima zajedno. Mi smo, onako demoralisani, sa B (a možda i C) timom izgubili od Izraela... Dešava se i to! Šta da se radi?! Život teče dalje. Mi ćemo se okrenuti uspesima drugih sportista, a savez nek' metne prs' na čelo i razmisli zašto Garbahosa i Gasol igraju za Španiju a Pavlović i Stojaković ni ne pomišljaju na to. To je njihova briga, a ne moja, pa neću ni raspravljati o tome.
07 Septembar 2007, 20:12
Sta da kazem, razocaran sam.. ali bre dugo smo bili najbolji, a kolo srece se okrece.. doduse nismo morali TOLIKO duboko dapadnemo.. jer utice na mlade narastaje sigurno.. S druge strane ne krivim toliko selektora i ekipu koju je on napravio koliko one koji se nisu odazvali.. po meni ne bi bilo lepseg poziva!!.. Ali boze moj.. pare su im izgleda najbitnije..