Pre neki dan, klackam se u tramvaju sa jednim drugom. Usput, da skrenemo pažnju sa iritantnog, ritmičkog "klac, klac", vodimo neobavezne razgovore. Pretresanjem sportskih tema pomenusmo Noleta i njegovu maestralnu pobedu protiv Federera. Pljuštali su izrazi poput "riterna", "spinova", "brejk šansi". Zadovoljno zaključismo da Srbija (a i Balkan, što da ne) nikada nisu imali takvog tenisera.

Posle Noleta, na red dođoše problemi sa kompjuterom, ili računarom, kako ga pomenuti drug uporno zove. Monotoni tok razgovora je prekinula moja izjava da me "zeza neki bag na fajervolu kad pokušam da apgrejdujem anti-virus". Tu moj drugar, inače veliki nacionalista, prasnu. "Pored onako lepe reči ažurirati, ti koristiš izraz apgrejd", napade me. Posle višeminutne tirade, provedene u mom blejanju kroz prozor, čekajući da se izlane i, narodski rečeno, "sedne mi na penal", to je i uradio. "Moramo da čuvamo naš jezik... da poštujemo istoriju srpskog naroda." I "sudija je svirao penal." "Je li, istorija... zar to nije latinska reč? Pa imamo tako lepu reč - povest. Zašto nju ne koristiš? Pričali smo o Noletu?! Prevedi mi 'spin', 'leba ti!" Taman sam se razgoropadio, ali dok sam iščekivao njegov odgovor, umesto njega... muk, pa lagano menjanje teme.
 
Već sam vodio slične razgovore, pa sam znao na koji način da ga ućutkam. Besmisleno mi je da raspravljam o tome kako se kaže - "kompjuter" ili "računar", "aplikativni softver" ili... kako god da se to prevodi. Pojmove ću imenovati kako se meni hoće, a ako neko ima nešto protiv... poklopiću ga sa par, unapred pripremljenih, rečenica - kao pomenutog druga u tramvaju (tramvaj, pa 'ajde prevedi to na srpski).
 
Komična mi je situacija u kojoj su se našle naše zapadne komšije - Hrvati. U silnoj želji da stvore novohrvatski jezik, izbacujući iz njega anglicizme i srbizme, jedna od prvih stvari koju su smetnuli sa uma je praktičnost jezika. Zaboga, šta fali reči aerodrom, pa su je promenili u zrakoplovna luka? Zašto zrakomlat ne može biti helikopter? Ovde ću prestati sa nabrajanjem. Nije mi namera da vređam, već da skrenem pažnju na pomalo zaboravljenu osobinu jezika - praktičnost. Lično, vidim više koristi nego zla u obogaćivanju našeg rečnika, da ne kažem vokabulara, pojmovima kao što su "transparentnost", "interfejs", "stajling"... Prizemljimo se na trenutak i shvatimo da je čist srpski jezik prilično ograničen i siromašan, ako ga uporedimo sa velikim svetskim jezicima. Zašto ga i dalje siromašiti? Pitam se samo da li su se ovakve rasprave vodile i kada su u srpski jezik uvođene reči "gelender", "tepih", "šraf"... Kako god bilo, ja više volim da se "sabajle vraćam iz kafane" nego "u zoru iz ugostiteljske radnje".