Pitam se šta li je to krvcnulo u mojoj glavi (ili tuđim glavama), pa sve češće ulazim u žestoke životno/sportsko/političke debate, za koje je od samog početka jasno da neće dati rezultate? Od slučajnog prolaznika na ulici, preko taksiste, do mojih najboljih prijatelja, više ne nailazim na saglasnost. Nešto je u meni evoluiralo ili ... (pa ovde neka obrazovaniji ubace antonim od "evoluirati"). 

Sada bi trebalo da počnem spiku o tome kako me niko ne razume, kako je ovaj svet previše surov i da je ovo moje oproštajno pismo... Da, planiram da izvršim samoubistvo! Zbogom okrutni svete!

Ukoliko je još uvek neko ostao da čita ovo... I'm just messing with ya! Pu, pu... daleko bilo!!! Nisam toliko psihički labilna osoba. Najgore što bi moglo da se desi je da me neko čačne u (kurje) oko i da ga žestoko iznapušavam zbog toga. Evo šta se desilo, pa me je pokrenulo na pisanje ovog članka...

Događaj prvi

Utakmica Portugal - Srbija. Sa odabranim društvom sedim u kafiću, i uz treću-četvrtu kriglu točenog piva (neću da reklamiram kojeg ;)) komentarišemo prosečnu igru (a kakva bi druga bila) naše reprezentacije. Verovatno je pivo pokrenulo sećanje na naše prethodne blamaže, u kvalifikacijama za EP, sa fudbalskim velesilama poput Azerbejdžana i Kazahstana, pa pokušavajući da nađem svesrpsko opravdanje u kultnom stavu "bar smo bolji od komšija", primetim da su Hrvati mnogo jači od nas u fudbalu... njima se bar takvi kiksevi ne dešavaju. Šta više, kod kuće bez problema delju i prave fudbalske velesile, poput Engleske i Argentine.

 

 

Iznesem ja to kao komentar pred društvom i odjednom... delovalo mi je kao da su se sva svetla u kafiću smrčila. Kako možeš to da kažeš! Nemoj da lupaš! 'De Hrvati bolji od nas?! Si ti lud?! Kulminacija je stigla sa Vladinim (jedini drug koji je, pored mene, umesto konobaričinog "zaleđa", da ne kažem ofsajda, pratio fudbal) teatralnim vađenjem telefona... Promenio je moje ime u imeniku, iz "Kuzma" u "Hrvoje".

Eto... pokušam da budem realan, a predstaviše me kao srbomrsca. Inače, debatu smo, posle šeste krigle, kada nam se već uveliko upleo jezik, ostavili na tome. "Hrvoje" se, neopaženo, ponovo vratilo u "Kuzma", a mi smo umesto o fudbalerima komentarisali Noleta... Tako je, nekako, sigurnije... Postigli smo konsenzus da je on najperspektivniji teniser sveta (kolje se sa Nadalom, ali je ipak bolji od njega) i ostali na tome.

 

Događaj drugi

Vraćam se sa lekarskog pregleda za vojsku... u koju, po svoj prilici, neću ni otići, obzirom da studiram... no, na *#$!%& pregled sam morao da odem iako sam imao temperaturu 38, zreo kašalj i kijavicu. Inače, zaključak na pregledu je bio da sam zdrav kao dren. Nisam se usuđivao da spomenem prehladu, jer bih rizikovao da me vrate kući i ponovo cimaju nazad kroz nedelju-dve. No, da se vratim na bitne stvari. 

Kiša toliko pljušti da sam već počeo da detaljišem, u sebi, planove oko izgradnje barke i prikupljanja životinja... samoproklamovani Noje na delu. Anyway, nas četvorica koji putujemo u istom pravcu odlučimo da, umesto da čekamo da proradi tramvaj, uzmemo taksi. Ja sedam napred, što se kasnije ispostavilo kao kardinalna greška jer je casual razgovor sa taksistom, da sam hteo da rizikujem da me izbaci na onaj pljusak, mogao da se pretvori i u žestoko vređanje.

Taksita: "Pa, gde ideš u vojsku?"
Ja: "Verovatno nigde... Studiram, a vojsku treba da ukinu do 2010. godine." Nije mi se pričalo, pa sam hteo da skratim razgovor. Još jedna kardinalna greška!!!

Taksista, šeretski: "Ma jes' da ukinu vojsku. Zar pored ovog sranja na Kosovu oni da je ukinu? Bićemo mi, brale, kao Izrael. Jedna ulica - jedan vod."
Ja ćutim.

Taksista nastavlja: "A i vi... studenti... samo bi, bre, nešto da ukidate. 'De možemo mi bez vojske?"
Dok sam ja razmišljao kako da objasnim budali da se neće ukinuti vojska, već redovno služenje, a da će vojsku profesionalizovati, odnosno, dovesti ljude koji će za držanje te, meni omražene, puške dobijati platu, taksista nastavi...

"Studenti... studirate po deset godina... na teret države... drugi vas hrani, a u vojsku nećete."
Ja, već vidno iznerviran, morao sam sve svoje napore da usresredim na koncentraciju, kako ne bih napušio budalu... sreća pa je padala kiša, a meni se nije pešačilo... Nisam u fazonu singing in the rain... "Sinak", rekoh mu bez respekta za njegove godine, "ja... pod 1... studiram kao samofinansirajući student... pod 2... pored studija radim dva posla..." (radim jedan posao, ali ovako lepše zvuči)... "pod 3... jebe mi se i za vojsku i za Kosovo. Ja bih da radim, studiram i da živim normalan život. Pušku da hvatam neću, osim ako mi neko ne uperi drugu u potiljak."

"Dobro, momak, nemoj da se ljutiš... A vi, momci, gde ćete vi u vojsku?" Video je da mi fitilj dogoreva, pa je promenio sagovornike. Ja sam do kraja puta ćutao, razmišljajući o kiši. Prvi put sam se taj dan osetio lepo.

 

Događaj treći

Opet se ja zadesio u gradu. Subota... pogodilo se baš u vreme sahrane pokojnog gradonačelnika Bogdanovića. Čekam trolu, a pored mene stoji neki homo-balkanikus... "Je li, sine, jel' su to trole u kvaru?"

"Možda je obustavljen saobraćaj zbog sahrane gradonačelnika Bogdanovića. Nemam pojma, ja ništa nisam čuo na TV-u.", kulturno odgovorih.

"E, ako je umro... mamu mu $%#$&... onu, pacovsku. Hohštapler jedan... kriminalac... upropasti Beograd."

Sada, već iskusan u raspravama ovakvog tipa, samo sam odmahnuo rukom, okrenuo se i odlučio da će mi malo pešačenja dobro doći. Ovu "individuu" sam već planirao da napenalim. Ali, šta bih time dobio?! Jezik sile je njegov, a ne moj. Ako već moram da živim na brdovitom Balkanu, ne znači da sam gorštak (izvini Connore :)). Pošto on moj jezik ne razume (osim jedi, jebi, seri, spavaj i sličnih direktiva), kao "izgubljeni u prevodu" nismo više imali šta da tražimo na istoj strani ulice... Prešao sam pešački i zagledao se u izlog neke radnje sa kompjuterskom opremom.

Zaključak... ma... kao da treba da zaključijem nešto. Prosudite sami...